Latinica je najstarije pismo na prostorima na kojima danas žive Hrvati. Njome se bilježio najprije latinski jezik. Sačuvana su djela pisana hrvatskim jezikom i latinicom tek iz XIV. stoljeća – Šibenska molitva, Red i zakon, a prije toga samo sporadično. Na marginama latinskih knjiga svećenici su, pripremajući se za propovijed ili za kakvu drugu službu, bilježili i hrvatske riječi – to su tzv. glose. Proces kojim smo stigli do današnjega izgleda hrvatske latinice bio je dugotrajan i složen, pa su se neki glasovi (č, ć, š, ž) pisali i na dvadesetak načina, najčešće dvoznacima. Na latinično pismo u primorskim krajevima utjecao je talijanski, a u sjevernim krajevima mađarski jezik. Latinica je imala veliku prednost pred glagoljicom u tome što su se njome bilježili i latinski i hrvatski, a naravno još više u tome što su iza nje stali oni koji su imali stvarnu moć u Europi.